(Odlomci iz istoimene knjige u izdanju
"Svetigora", izdavačka ustanova Mitropolije Crnogorsko- Primorske,
-urednik protojerej Radomir Nikčević,
- sa ruskog preveo Mladen Stanković,
- sa blagoslovom Mitropolita Crnogorsko- Primorskog, Zetsko- Brdskog i Skenderijskog, G.Amfilohija )



субота, 10. април 2010.

IGUMAN DAMASKIN VALAAMSKI

   


   Iguman Damaskin Valaamski je rođen 1795.godine u jednom selu u Tverskoj guberniji, u Starickom srezu, od oca Konona i majke Matrone. Na svetom krštenju dobio je ime Damjan. Gospod je svoga izabranika još u mladosti nadahnuo dobrim osećanjima, kako bi išao putem vršenja zapovesti Božijih. Godine 1816., u svojoj 20-oj godini, spoznavši sujetu ovoga sveta, on je izmolio roditeljski blagoslov i pošao u Bogospasavanu Kijevsku lavru, kako bi se poklonio ugodnicima Bozijim koji tamo nepropadljivo počivaju.

   Odmah po napuštanju roditeljskog doma osetio je kako mu ozdravlja noga koja ga je zbog preloma bolela od mladosti, a kada je došao do ugodnika Božijih u Kijev, dobio je potpuno isceljenje, tako da ga posle toga do kraja života noga više nije bolela. Dobivši milost od Gospoda preko ugodnika njegovih, on je odatle nepokolebljivo pošao putem Gospodnjim, tražeci sebi tiho pristanište. Kada se vratio u roditeljski dom doneo je sa sobom blagovest milosti Gospodnjih koje su se na njemu pokazale.

   Godine 1817. Damjan napušta roditeljski dom i uz Božiju pomoć polazi u Solovecki manastir; pošto se poklonio svetinjama toga manastira, na povratku je posetio Sjandemski manastir, da bi zatim vatreno poželeo da poseti Valaamsku obitelj. Manastir mu se veoma dopao, ali jos nije došlo vreme da tu zauvek ostane. Iz Valaama je otišao u Konevec, odatle u Tihvin, a posetio je i novgorodske svetinje. Sveta mesta je obišao sa dubokom pobožnošću, da bi se već 1819. vratio u voljeni Valaam, za vreme igumana Inokentija. Ovde je kao mudra pčela poceo da traži duhovni med, pa je tako došao u skit Svih Svetih. Uz put je sreo monaha Teodorita, koji ga je upitao: "Što, brate, nećeš da ostaneš u manastiru?" "Hoću, oče, ali ne znam u kom manastiru. Ne znam gde ce Bog da mi blagoslovi." "Ostani, brate,ovde. Mi imamo tri načina zivota." Njemu tada još nije bilo jasno šta ovo znači. "Kako to - tri načina?" "Evo, ovako: prvo se treba potruditi u manastiru, zatim u skitu, i na kraju u pustinji. Ostani, brate, evo ti moje brojanice. a molitvu obavljaj ovako: 10 puta Gospode Isuse Hriste Sine Boziji pomiluj me grešnog i jednom Bogorodice Djevo raduj se..., pa do kraja." Od ovih reci Damjanov duh se silno razgoreo i on je tada doneo odluku da zauvek ostane na Valaamu. Želeci pre svega korist za svoju dušu, upitao je oca Teodorita: "Sa kim da se na duhovnu korist posavetujem?" "Evo, idi kod oca Jefimija." "Kako ću sa njim da govorim?" "Ne boj se, tog oca su monasi prozvali duhovna udica."


   Damjan je pošao pomenutom starcu Jefimiju, a starac ga je, videći duhom da mu dolazi budući svetilnik Valaama, dočekao zemnim poklonom.
   Starčevo smirenje je toliko zbunilo Damjana, da je prozborio samo: "Želeo bih da se spasem, poučite me!" Otac Jefimije mu je dao mnogo dušekorisnih saveta, a onda mu je blagoslovio da ostane na Valaamu i poslao ga kod o.igumana da iznese svoju molbu. Otac iguman Inokentije ga je primio u bratstvo, a na rukovođenje u duhovnom životu poverio ga je o. Jefimiju. Stupivši u bratstvo, Damjan je obavljao razna poslušanja: šio je čizme i rukavice, mesio testo u pekari, hranio sirotinju.





   Kada se konačno nastanio u Valaamu, što je prema otpusnoj potvrdi bilo 1819. godine, polozio je tvrd temelj svoga podvižnickog života vršeći pažljivo i razumno svako poslušanje koje bi mu nastojatelj davao. Prvo mu je bilo određeno da radi kao konjušar, a potom u pekari- da peče hleb.


   Na Božić 1823.godine bio je postrižen u rasofora; od tada je počeo svakodnevno da ispituje svoju savest, često odlazeći kod starca Jefimija radi duhovnog saveta ili otkrivanja svoje savesti na ispovesti. "O, kako nam je lako bilo tada- govorio je- jer smo svakoga dana bili pripremljeni i za umiranje."


   12.decembra 1825.godine postrižen je u monaštvo sa imenom Damaskin. Obukavši se u oklop pravde, dhovni ratnik je odmah počeo da pomišlja na povlačenje u usamljenicki život. U martu mesecu 1926.godine njegov starac, otac Jefimije, otišao je da živi u pustinju. Ugledajuci se na svoga starca i o.Damaskin je iste godine izmolio blagoslov od nastojatelja i otišao da živi u skit Svih Svetih, ispitujući drugi način života- skitski. Obavljajući crkveno bogosluženje, žitelji skita su tako lepo pevali, da je i iguman Venjamin često dolazio da ih sluša, i uvek je bio veoma zadovoljan njihovim pojanjem. Od duhovnih podviga i telesnih napora u skitu otac Damaskin je do te mere iznemogao, da je jedva mogao da čita u crkvi, pa je rešio da to saopšti nastojatelju. "Baćuška! Sta vam Bog blagovesti- osećam da sam veoma oslabio, da mi nećete mozda blagosloviti da ostavim poslušanje?" Iguman Venjamin je malo razmislio, pa mu je odgovorio: "Šta je bilo oče Damaskine? Nemoj da padaš duhom. Monah si- čak i da umreš na poslušanju, Gospod te neće ostaviti." Posle ovih reči, on se oslonio na volju Boziju i više nije ostavljao poslušanje i svoje duhovne podvige.


   Revnujući velikim podvizima i želeci da okuša i treći način života- pustinjački, o.Damaskin je izmolio blagoslov nastojatelja, pa se 1.jula 1827.godine nastanio u dalekoj pustinji, kako bi u usamljenosti služio jedino Bogu. Njegovi tajni pustinjski podvizi samo su Bogu poznati. Mnoga iskušenja je tu pretrpeo od demona koji su ga nevidljivo ili vidljivo napadali; kusač mu se ponekad javljao u vidljivom obliku, izlazeci raščupane kose iz jezerceta koje se nalazilo pored njegove kelije, ali Gospod ga nije napuštao sa svojim utehama. Neprestano je imao molitvu i sećanje na smrt, o čemu mogu da posvedoče stvari koje i do dan danas stoje u njegovoj pustinjskoj keliji- stoličica za molitvu i mrtvački sanduk koji je sopstvenim rukama napravio kako bi tu polagao svoje mnogonapaćeno telo radi kratkog predaha. Da bi što više iscrpio telo nosio je gvozdene verige, o čemu je kasnije pričao jednom svom revnosnom učeniku; "Događalo se da počnem da činim poklone i da se verige tako zagreju, da postanu potpuno vrele; drugi put tako pritisnu telo, da to postane veoma bolno; ali zato su mi u dusi vladali radost i spokojstvo. Ah, kada bi bilo moguce da se čitav život provede tako!"



   Godine 1830. otac Damaskin je bio premešten iz pustinje u skit Svih Svetih kako bi upravljao njime. Tu se on udostojio da dva puta vidi neiskazivu svetlost kako ishodi iz ikone Raspetog Spasitelja koju je uvek držao u keliji. U skitu je živeo oko pola godine: privučen tišinom voljene pustinje, izmolio je blagoslov nastojatelja da se opet onamo vrati.

   Tako je otac Damaskin od 1827.do 1839. živeo u skitu i u pustinji. Ali, po reči Gospodnjoj, niko ne pali sveću da bi je metao pod sud, nego je stavlja na svećnjak, da svetli svima. Došlo je vreme da otac Damaskin bude postavljen na mesto nastojatelja Valaamskog manastira, da svetli svima i da ne spasava samo sebe, nego i mnoge druge.


   U Sv.Sinodu je postojala uredba pod br.1657 od 23.jula 1813.godine, koja je propisivala da se nastojatelj za Valaamski manastir, u slučaju potrebe, određuje uvek iz reda valaamskih monaha, među onima koji su dostojni i sposobni da nepokolebljivo drze opstežiteljni ustav. Od 1833. do 1839. ova uredba nije bila poštovana: iz Konevskog manastira je za nastojatelja bio upućen o.Venjamin, koji je počeo da narušava poredak i ustav Valaamskog manastira, usled čega se u Valaamskoj obitelji pojavio nered i duhovno opadanje. Više crkvene vlasti su to primetile, pa je tako 18.novembra 1838.godine, po Carevoj volji, stigao ukaz da se iz Valaama hitno pošalje otac Damaskin kako bi bio posvećen za igumana. Po dolasku oca Damaskina u Petersburg, ober-prokuror Sv.Sinoda mu je saopstio da je Gospodaru ugodno da Valaamu odmah postavi igumana iz redova njegovog bratstva i da je čuo da bi otac Damaskin bio pogodna ličnost za to.


   Careva naredba je brzo sprovedena u delo: 4.decembra iste 1838.godine oca Damaskina su u Kazanskoj crkvi rukopoložili za jerođakona. Toga dana obavljena je i veridba Velike Kneginje Marije Nikolajevne. Sluzio je preosvećeni Venedikt, episkop Revelski. Dva dana kasnije, tj. 7.decembra, rukopoložili su ga za jeromonaha, a 30.januara 1839.godine- za igumana.


   Primivši žezal upravljanja manastirom, otac iguman Damaskin je svu pažnju posvetio dovođenju u red svoje obitelji. Kao premudri lovac on je od samog početka strelu usmerio prema krajnjem cilju, ali luk nije zategao odjednom, nego ga je zatezao postepeno, da se ne bi slomio, te je tako u potpunosti postigao ono sto je želeo - manastir je doveo u najbolji red; bratstvo je naraslo, duhovno je ojačalo, udahnut mu je Bozanski oganj istinskog podvižništva.


   Posto je posvećen iz redova prostog monaštva, morao je da pretrpi mnoge neprijatnosti od svoje starije braće, koji su potajno priželjkivali vlast, a pored kojih je tako brzo uzveden u igumanski čin. Ali Gospod nije dao žezal gresnika na račun pravednog.

   Kada je postao nastojatelj otac Damaskin nije gubio vreme, nego je najpre u duhovnom pogledu obitelj doveo u red, a onda se posvetio spoljasnjem uređenju manastira: ubrzo su se na raznim krajevima Valaama pojavili lepi skitski hramovi.


   On se očinski starao za svakoga brata u obitelji, i malog i velikog, želeci da se svi urazume i spasu. Sve ih je privlačio svojom ljubavlju, a oni su mu pristupali kao rođenom ocu i dobrom pastiru, i u svakoj svojoj nevolji i nuždi dobijali su od njega duhovni lek. Mnogima od braće on sam je bio duhovnik i starac. Učio ih je da budu otvoreni i da ne skrivaju ni jednu pomisao. Umeo je tako da se postavi, da mu svako otkrije čak i svoje najtajnije pomisli. Spasenje duše svakog sabrata bilo mu je draže od bilo kakvog blaga.


   Starc je umeo da izvrši reči psalmopojca: gnevite se, ali nemojte grešiti. Tamo gde je bilo neophodno da se isprave pogreške, činilo se da je pun gneva, ali on je duhovno bio potpuno spokojan te je na taj način postizao dva cilja: i da ispravi brata, i da sačuva svoj duhovni mir; zato su ga, i pored njegovih zamerki i prekora svi voleli.


   Starčeva čista duša bila je ispunjena blagodaću Bozijom, zato su njegovi obrazi često bivali orošeni toplim suzama. Naročito je u poslednjem razdoblju svoga života veoma često plakao po Bogu. Na dan Svete Trojice, dok je čitao molitve određene za večernje, toliko se zaplakao da je jedva uspeo da ih pročita do kraja.

   Imao je takođe dar umne molitve i prozorljivosti. Gospod mu je otkrivao i nevidljivo i nepoznato. Tako je jednom arhimandrit Jovan po dolasku na Valaam posetio o. Damaskina i obratio mu se rečima: "Starče Boziji, kaži mi koju reč na duhovnu korist." Otac iguman je malo poćutao, a onda mu je rekao: "Čitajte Prolog, tamo sve piše." Arhimandrit Jovan je bio poražen ovim rečima, jer je znao da se čitav život sprema da pročita Prolog, ali mu to nikako nije polazilo za rukom, pošto nije mogao da nađe dovoljno vremena da bi ostvario tu želju.

   Starčev život se bližio kraju. Gospod mu je dosudio da ponese krst stradanja: godine 1871 bio je pogođen lakim moždanim udarom; taj udar predstavljao je početak postepenog gašenja njegovog života i njegove delatnosti.


   Malo-pomalo udaljavao se od spoljašnjih briga pogružavajuci se u svoj duhovni svet; samo bi u naročito vaznim trenucima za život manastira jarko bljesnuo obasjavajući one koji su ga okruživali svetlošću opitnosti i ljubavi. Veći deo vremena provodio je usamljen u svojoj keliji. Tamo su s vremena na vreme viđali starca kako plače i kako se moli. Ponekad bi govorio: "Vi ćete ostati, a ja cu otići i neću se vratiti", pa bi zaplakao. Jednom ga je kelejnik, o. Aleksandar, upitao: "Baćuška, kažu da će nam za nastojatelja biti postavljen neko sa strane, a ne od naših." "Ne, čedo, ne brini. Ugodnici Božiji su već odavno izabrali nekoga medju našima."

   Deset godina je otac Damaskin bolovao, a poslednje tri godine je potpuno iznemogao, no nikada nije pokazao ni najmanje nezadovoljstvo načinom na koji ga je služio njegov kelejnik. Od 1871. godine svake nedelje i u sve velike praznike obavezno se pričešćivao svetim Božanskim Hristovim Tajnama. Svete Darove je primao sa naročitim osećanjem. Neko vreme pre smrti počeo je da se pričešćuje dva puta nedeljno, a poslednjih dana zivota nije uzimao nikakvu zemaljsku hranu. Veče pred smrt se pričestio Sv. Hristovim Tajnama sa velikim umiljenjem i suzama. Bio je toliko slab da je jedva uspeo da prozbori:" Slava Bogu".

   Pred smrt je poželeo poslednje pomazanje, što je izvršio o. namesnik, potonji iguman Jonatan. Noć uoči smrti proveo je bez sna. Bilo je očigledno da se muči, ali se nije žalio. Pročitali su mu Akatist Majci Božijoj, potom je jedan jeromonah čitao Jevanđelje. Starac je ležao kao bez svesti i samo bi povremeno otvarao oči. Pošto više nije imao snage da izgovori ni reč, osećanja umiljenja i zahvalnosti izražavao je pogledom.


   Ujutro 23.januara 1881. godine postalo je sasvim jasno da je njegov kraj sasvim blizu. Pročitali su mu molitvu za ishod duše. Starac je hteo da se prekrsti ali nije mogao. Spustio je ruku na grudi, tiho uzdahnuo i zauvek počinuo snom pravednika u 9 časova ujutro, u vreme liturgije.


   Bio je okružen jeromonasima, jerođakonima, shimonasima, monasima i bratijom, koji su sa suzama u očima posmatrali to divno upokojenje. Kelija je bila ispunjena mirisom tamjana. Jeromonasi su stajali u epitrahiljima i sa upaljenim svećama, a pred ikonama su takođe gorele sveće i kandila.


   Pokojnikovo lice je izgledalo mirno i uzvišeno, to je zaista bio kraj pravednika: časna je pred Gospodom smrt prepodobnih Njegovih.


   Pet dana do pogrebenja pokojnikovo telo se nalazilo u toploj prostoriji, ali ni najmanji zadah od njega nije se osetio. Oko sanduka svog dragog počinulog oca sa ljubavlju su se tiskala sva njegova osirotela valaamska deca, kao da je još živ. Zbog starčeve teške bolesti dugo pre toga nisu ga videli.


   Nakon opela sa litijom, uz tužnu zvonjavu zvona, čitava valaamska obitelj je ispratila telo oca Damaskina na novo groblje, gde su ga predali zemlji na mestu koje je sam odredio, blizu crkve, iza oltara. Bratstvo je svome nezaboravnom igumanu sa ljubavlju podiglo spomenik- veliki granitni krst na postolju sa natpisom: "Sluga Božiji Damaskin, upokojio se 23.januara 1881. godine u 86-oj godini života; manastirom je učinu igumana upravljao 42 godine, a ukupno je na Valaamu proveo 62 godine."


                                  (Valaamski manastir i njegove svetinje, 1990)


  
  


  

недеља, 28. март 2010.

VALAAMSKI OTEČNIK - ZITIJA, ZAPISI I POUKE VALAAMSKIH STARACA



VALAAMSKI MANASTIR

                                                                            

Istorija nastanka Valaamskog manastira seže u daleke vekove, a sačuvana istorijska svedočanstva dopuštaju tvrdnju da je postojao već u osvit hrišćanstva u Rusiji. Osnivači manastira prepodobni Sergije i German Valaamski, prvi su u nizu prepodobnih otaca koji su predstavljali primer pobožnosti i bogougodnog života, postavši kasnije osnivači mnogih ruskih manastira i pronoseći apostolsku propoved sve do obala Aljaske.



Sabor Valaamskih Svetih


Valaamski manastir je jedan od najstarijih u Rusiji. Tokom svog mnogovekovnog postojanja, kako je pisao letopisac obitelji monah Juvijan (Krasnoperov, upok.1957.), "vaspitao je mnogo divnih podvižnika, od kojih je neke Sveta Crkva već proslavila, dok se drugi još nisu udostojili otvorenog proslavljanja, ali su poznati po svojoj nesalomivoj duhovnoj snazi i slavni zbog podviga vere i pobožnosti ". 1989.godine, nakon poluvekovne pustoši, monaški zivot na Valaamu je obnovljen. Minule godine svedoče o neprestanom, dubokom molitvenom poštovanju Valaamskih podvižnika, koje iskazuju kako monasi i mnogobrojni poklonici koji dolaze u manastir, tako i parohijani podvorja Valaamskog manastira u Petersburgu, Moskvi, Priozersku i Sortavalu. Pobožnim poštovanjem podvižnika samo se nastavlja i utvrđuje mnogovekovna tradicija. U Valaamskom manastiru čuvaju se brojni štampani i rukopisni opisi života i duhovnih podviga podvižnika koji su se tamo podvizavali, kako svetih koje je proslavila cela Crkva, tako i onih koji uživaju lokalno poštovanje. 4.jula 1999. godine, po blagoslovu sveštenoigumana manastira, Njegove Svetosti Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Alekseja II, ustanovljen je dan praznovanja uspomene na Sabor Valaamskih Svetih, koji pada 7.avgusta (dan posle manastirske slave, Preobraženja Gospodnjeg). Sabor čine sveti koje je Crkva već proslavila, dok će podvižnici pobožnosti koji uživaju lokalno poštovanje u taj Sabor biti uključivani po meri u kojoj se budu pojavljivali materijali za njihovu kanonizaciju.



Sabor Valaamskih Svetih cine:


Prepodobni Sergije i German, osnivači manastira. Njihovo žitije je izgubljeno. Letopisni izvori obretenje moštiju prepodobnih vezuju za 1163.godinu, kada su zbog opasnosti od vojnog pohoda Sveđana one bile prenesene u Novgorod, odakle su vraćene u Valaam 1180.godine. Verovatno su tada, u XII veku, prepodobni Sergije i German bili proslavljeni sa Novgorodskim svetima. Kao sveruski sveti proslavljeni su u XIX veku, za vladavine cara Aleksandra I. Sada njihove mošti počivaju u Spaso-Preobraženskoj crkvi Valaamskog manastira.
                       
                                                               

                                                                            

 Prepodobni Avramije Rostovski, čudotvorac (X vek). Stara žitija prepodobnog Avramija i valaamsko predanje koje se na njima zasniva, dolazak prepodobnog Avramija na Valaam vezuju za X vek. U Valaamskom manastiru on je primio sveto krštenje i bio postrižen u monaški čin. Kasnije je utvrdio Pravoslavlje na jugu Rusije, osnovavši u Rostovu manastir posvećen svetom apostolu Jovanu Bogoslovu. Najstariji prepis službe prepodobnom Avramiju potiče iz XII veka.


Svetitelj Jovan Novgorodski (XII vek). Godine 1963. episkopska katedra Velikog Novgoroda bila je uzdignuta u rang arhiepiskopije, a svetitelj Jovan postaje prvi Novgorodski arhiepiskop. Iste godine obretene su i u Novgorod donesene mošti prepodobnih Sergija i Germana Valaamskih, Novgorodskih čudotvoraca. Lokalno poštovanje prepodobnih Sergija i Germana, u granicama Novgorodske eparhije, ustanovljeno je u vreme svetitelja Jovana.


Prepodobni Kornilije Paleostrovski (XII vek). Najstarije rukopisno žitije je izgubljeno. Kasnije žitije (XIX vek), zasnovano na crkvenom predanju, sadrži svedočanstva o boravku prepodobnog Kornilija na Valaamu u XII veku. Boravak prepodobnog Kornilija na Valaamu potvrđen je predanjima i Valaamskog i Paleostrovskog manastira.


Prepodobni Arsenije Konevski (XIV vek). Žitije potiče iz XVIII veka. Prema žitiju, prepodobni Arsenije je na Valaam stigao oko 1393.godine i neko vreme se podvizavao u Valaamskom manastiru, da bi potom osnovao Konevski manastir na Ladogi.



Prepodobni Savatije Solovecki (XV vek). Njegova žitija potiču iz XVI-XVIII veka. Prepodobni Savatije je svoj podvižnicki život otpočeo u Kirilo-Belojezerskom manastiru, a zatim se izvesno vreme podvizavao na Valaamu. U potrazi za još većom usamljenošću napustio je manastir i nastanio se kod kapele na reci Vigi, gde je sreo prepodobnog Germana koji je tu živeo otšelničkim životom. Zajedno su odlučili da se presele na ostrva. Na Soloveckim ostrvima prepodobni Savatije i German su postavili krst i podigli keliju, utemeljivši tako Solovecki manastir.

                                                                         

Svetitelj Genadije Novgorodski (XV vek). Podvizavao se na Valaamu u XV veku, kao učenik prepodobnog Savatija Soloveckog. Kasnije je postao Čudovski arhimandrit, a od 1485.godine arhiepiskop Novgorodski.


Prepodobni Aleksandar Svirski (XV vek). Žitije iz XVI ili XVII veka. Prepodobni Aleksandar je u Valaamski manastir stigao 1474.godine. Tu ga je zamonašio iguman Joakim. Posle nekog vremena otišao je da živi bezmolvnim životom na jedno od manastirskih ostrva, gde se nastanio u pećini. To ostrvo se u spomen na svetog otšelnika zove Sveto ostrvo. Na njemu se i danas može videti pećina u kojoj se prepodobni podvizavao i grob koji je po predanju iskopao sopstvenim rukama. Kasnije je na obalama reke Svire osnovan Trojicki manastir.


Prepodobni Atanasije Sjandemski (XVI vek). Podvizavao se na Valaamu krajem XV veka. Prepodobni Atanasije je bio učenik i samolitvenik prepodobnog Aleksandra Svirskog. Po upokojenju svoga učitelja on je u šumama Karelije, nedaleko od grada Olonca, između jezera Sjandem i Rošinskog jezera, osnovao manastir Uspenska pustinja.


Prepodobni Adrijan Ondrusovski (XVI vek). Učenik i postriženik prepodobnog Aleksandra Svirskog. Kao sto se vidi iz njegovog žitija, prepodobni Adrijan je oko 1520.godine na obali Ladoškog jezera osnovao manastir (Ondrusova ili Andrusova pustinja). Nema svedočanstava o njegovom boravku na Valaamu, ali u Valaamskom manastiru su ga poštovali i molitveno su mu se obraćali za pomoć. U žitiju prepodobnog Adrijana sačuvan je opis čudesne pomoći koju je prepodobni ukazao jeromonahu Inokentiju (XVIII vek), budućem igumanu Valaamske obitelji, za vreme bure na Ladoškom jezeru.


Prepodobni Efrosin Sinojezerski , Novgorodski čudotvorac (XVI vek). Kao sto se vidi iz žitija prepodobnog Efrosina, on je u mladosti živeo u Valaamskom manastiru, gde je svim srcem zavoleo monaški zivot. Po svemu sudeći bio je primoran da napusti Valaam usled najezde Šveđana. Otišao je u Tihvinski manastir, gde je primio monaški postrig. Godina 1592. prepodobni Efrosin je došao u okolinu Novgoroda, gde je osnovao manastir kod Siničeg jezera. Mučenički je postradao 1612.godine, sa čitavim manastirskim bratstvom, kada su Poljaci opustošili manastir. Stari tropar (iz XVII veka) Efrosina naziva prepodobnomučenikom.


Prepodobni German Aljaski (XVIII-XIX vek), rođen je 1757. u Serpuhovu kod Moskve. U početku je živeo u Sergijevoj pustinji, u Sankt-Petersburškoj eparhiji, ali žudeci za potpunom usamljenošću i bezmolvijem, prepodobni German odlazi na Valaam. Monaški postrig prima u vreme igumana Nazarija i podvizava se u pustinji. Godine 1794. kao član duhovne misije napušta Valaam radi propovedi Jevandjelja neznabošcima na aleutskim ostrvima. Mesto njegovog podviga bilo je Jelovo ostrvo, koje je on nazvao Novi Valaam. Tu je proveo više od četrdeset godina. Prepodobni German je do smrti ostao istinski duhovni otac, pastir i misionar, smireno podnoseći progone i klevete, i starajući se za duhovna čeda koja mu je Gospod poverio. Upokojio se u 81. godini života, 1837. godine. Delatnost Valaamske misije i duhovni podvig prepodobnog Germana položili su temelj širenju Pravoslavlja u Americi. Zboru svetih prepodobni German Aljaski je pribrojan 1970.godine.


Svetitelj Ignjatije, episkop Kavkaski i Crnomorski (XIX vek). Kao nastojatelj Trojice-Sergijevog manastira, svetitelj Ignjatije je od 1838. do 1847. mnogo učinio za manastire Peterburške eparhije. Doprineo je procvatu duhovnog zivota Valaamskog manastira, bavio se izučavanjem njegove istorije, starao se o očuvanju njegovih starina. Godine 1838. nastojanjem Svetitelja Ignjatija za nastojatelja Valaamskog manastira određen je iguman Damaskin. Do kraja života Svetitelj Ignjatije se starao za Valaamski manastir i bio učitelj valaamskom monaštvu. To je nadahnuto izrazio iguman Damaskin u svome pismu upućenom vladiki Ignjatiju 30.decembra 1866.godine: "Vi ste tako brižno i očinski čuvali Valaam, i toliko ste svojim staranjem doprineli njegovom napretku, da se to ne može izbrisati iz naših srca i sa stranica istorije."


Prepodobni Lav Optinski (XIX vek). Starac Lav se (zajedno sa starcem Kleopom) na Valaam preselio iz Belobereške pustinje, posle 1808.godine. Na Valaamu je boravio oko šest godina. Primivši dar starčestva od učenika prepodobnog Pajsija (Veličkovskog), starca Teodora, prepodobni Lav je bio mudar i smireni duhovni rukovoditelj valaamskog bratstva. 1997.godine je proslavljen sa drugim Optinskim starcima.


Prepodobni Areta Verhoturski (pocetak XX veka). U Valaamski manastir je došao 1889.godine. Od samog stupanja u manastir vodio je strog podvižnicki život. U novembru 1893.godine u Jekaterinburgu rukopoložen je za jerođakona, a u oktobru 1895. za jeromonaha. Imao je poslušanje oko sveća i u manastirskoj biblioteci. Po umirovljenju nastojatelja arhimandrita Jova, otac Areta je izabran na njegovo mesto. 6.maja 1900. iguman Areta je uzveden u čin arhimandrita. Mnogo se trudio oko uređenja manastira: u njegovo vreme podignuta su dva zdanja od kamena za parohijsku školu i školu za gluvoneme. Ali glavnu brigu prepodobnog Arete predstavljao je duhovni poredak u manastiru, strogo držanje Tipika i uvođenje starčestva. Prepodobni Areta je kao nastojatelj sam uredio manastirsku arhivu. Vodio je strog asketski život, zbog čega je jos za života uzivao veliko postovanje manastirskog bratstva i poklonika. Prepodobni Areta se upokojio 15.maja 1903.godine, u svojoj 38.godini. Pogreben je na manastirskom groblju. Uspomena na prepodobnog Aretu molitveno se poštuje na Valaamu, u Verhoturu i Jekaterinburgu. Prepodobni Areta je proslavljen 1984.godine u Saboru Sibirskih Svetih. Godine 1994. u obnovljenom Verhoturskom manastiru otkrivene su mošti prepodobnog Arete.


                                                                

   (napomena: slike preuzete sa http://valaam.ru/en)